Ljudi rođeni sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog (20.) stoljeća u Velikoj Kladuši najveće su žrtve kaosa kojeg živimo već skoro 30 godina. Kažem, najveće – ne umanujući ničiji bol i stradanje – zato što su u kreiranju tog kaosa minimalno ili nikako učestvovali, a njegove posljedice predugo trpe. I upravo u ovim generacijama je ključ za izlazak iz tog kaotičnog stanja, upravo oni mogu i sebe i druge osloboditi okova prošlosti.
Pripadnici generacija rođenih 70-ih u veoma malom broju su mogli učestvovati u formiranju prvih političkih stranaka u BiH, glasati na prvim višestranačkim izborima ili odlučivati na referendumu o nezavisnosti. Međutim, u ogromnom broju su mobilisani i poslani – kao najmlađi i najsposobniji – na prve borbene linije tokom rata ’92-95. Najviše su ginuli, najviše ranjavani. Iz rata izašli izgubivši najplodnije godine života, najbolje prijatelje i dijelove tijela.
Generacije rođene 80-ih u tom istom ratu su izgubile bezbrižne godine djetinjstva i/ili adolescencije. Obilježeni traumama, izbjeglištvima, gubitkom roditelja ili bliskih rođaka, bačeni su u siromašno poslijeratno društvo, bez poslova i budućnosti, te „mimo volje umiješani u staru zavjeru strana“, mada svoju stranu nikad nisu birali.
Generacije 90-ih, pak, od rođenja su izložene toksičnosti koja isparava iz svih pora ovog društva. To društvo je toliko razrušeno iznutra da ljudi koji su sada u cvatu mladosti, u dobi između 20 i 30 godina, jedini izlaz vide samo u bijegu u neko drugo, uređenije društvo, daleko odavde.
Protesti 2014. bili su krik, vapaj ponajviše pripadnika tih generacija. Čini se kako je upravo tada, nakon razočarenja koje je uslijedilo nakon protesta, a potom i izbora te godine, počeo egzodus ovih ljudi iz države.
No, kako biologija čini svoje, sada upravo ove generacije imaju priliku da kreiraju svoju politiku i stvaraju svoju historiju. Sada, prvi put, te generacije čine većinu stanovništva. U Kladuši oni, prema službenim podacima, čine više od polovine biračkog tijela. Reći će mnogi: da, na papiru, ali u stvarnosti veliki dio te grupe ljudi žive negdje daleko. To je, sigurno, tačno, ali…
Bez obzira na to da li žive/rade u domovini ili u dijaspori, oni sada imaju priliku da se organiziraju – to im tehnologija omogućuje – i da glasaju – na što imaju zakonsko pravo – te da konačno sami sebe oslobode okova prošlosti. Napokon je pred njima mogućnost da od onih koji trpe historiju postanu oni koji je stvaraju. Pitanje je samo volje i odlučnosti, a toga im ne bi trebalo nedostajati.
Da li se tu radi o nekakvom sukobu generacija? Nikako. Generacije koje ovdje toliko spominjem moraju da jednom jasno i glasno pokažu kakvu budućnost žele. Uvjeren sam da će i oni rođeni prije 70-ih godina prošlog stoljeća u velikom broju prihvatiti alternativu koju im mlađi nude. Ali, tu alternativu je potrebno stvoriti i ona mora biti stvarno drugačija od svega što smo dosad imali priliku vidjeti. Na ljudima rođenim 70-ih, 80-ih i 90-ih je da tu alternativu izrode.
Mi u „Kladuša je naša“, prvo kroz građansku inicijativu, a sada i kroz političku organizaciju, na tom predano radimo već gotovo tri godine. Neka ovaj tekst bude shvaćen kao poziv generacijama 70-ih, 80-ih i 90-ih, kojima i sam pripadam, da se pridruže jednoj maloj revoluciji. Političkoj revoluciji koja će označiti radikalni rez sa dosadašnjim shvatanjima i praksama politike.
Znamo da izvor naših problema leži u politici, ali od tog problema uporno bježimo. Mnogi moji vršnjaci se ponose time što ne glasaju, neki čak i izbjegavaju govoriti o politici. To veoma liči na ponašanje djeteta koje, kada ga nešto preplaši, pokrije oči nadajući se da će opasnost proći sama od sebe. Vrijeme je, možda i krajnje, da se počnemo ponašati kao odgovorni, aktivni građani. Sve su prilike da nam je ove godine posljednja šansa za to. Budimo realni, ono što se dešava u državi i svijetu ne ide nam na ruku.
Kada se, jednom, oslobodimo okova i aveta prošlosti, to ne znači da će se svi naši problemi riješiti. Neće biti lako popraviti sve ono što se decenijama urušavalo u ovom društvu, a ni demografske prognoze nam nisu blistave. No, to što nije lako, ne znači i da je nemoguće. U ovoj zemlji nam nedostaje svega, a najviše nade u bolju budućnost. Tu nadu možemo vratiti. Već ove godine. To, na kraju krajeva, dugujemo sebi.
Amir Purić, Naša stranka – Kladuša je naša