Piše: Zlatko Pajazetović, vijećnik Naše stranke
Davne 1952. godine počelo je javno prikazivanje igranih filmova u kino-sali tadašnjeg Združenog doma u Velikoj Kladuši pod nazivom Kino partizan. Prva dogradnja izvršena je 1966. godine, a druga 1982, godine, kada je kino-sala dobila savremen izgled i opremu za to vrijeme.
Još početkom šezdesetih godina lokalni organi Velike Kladuše osnovali su organizaciju za oblast kulture i obrazovanja, koji se zvao Narodni univerzitet Zuhdija Žalić (1998. godine, odlukom Općinskog vijeća, preregistrovan u Javnu ustanovu Centar za kulturu i obrazovanje Zuhdija Žalić). Osamdesete godine su bile najpovoljniji period za ovakve ustanove, prvenstveno zbog toga što je kino produkcija bila u velikom zamahu.
Nažalost, početkom rata, većina aktivnosti koje su se odvijale u Domu kulture su zaustavljene, a po završetku rata su nastavljene puno slabijim intenzitetom. Ipak i takav Dom kulture koristio je građanima Velike Kladuše i bili smo zadovoljni jer ga imamo. To je bilo naše „Kino“, za koje su nas vezale mnoge lijepe uspomene.
Siguran sam, da su se pitali građani, nikada se ne bi složili da se stara zgrada sruši. Te 2009. godine, kada je počelo rušenje drage nam zgrade, mislili smo da je to najveći problem. Možda, da su bar one stepenice i one stubove ostavili da nas podsjećaju, bilo bi nekako lakše. Navodno je tako i trebalo.
Ali, ni to nije više važno i to smo zaboravili, problem je što se zgrada gradi već 15 godina i još uvijek nije završena. Tri načelnika, četiri mandata i 15 godina prođoše u čekanju. Došle su potpuno nove generacije koje se ne sjećaju stare zgrade, stepenica i stubova, koji su nama nekad tako velebno izgledali.
Ali nije ni to. Najveći je problem što sa zgradom nestade i kulture, nestade muzike i radosti, nestade i uspomena, a to je ono što čini jedan grad gradom.
Svi smo prolazni, danas jesmo, sutra nismo. Važno je samo ono što ostavimo iza sebe, a to nisu zgrade nego ljudi koji će znati cijeniti, poštovati i njegovati ono što im je ostavljeno u amanet.
Neka nam svima bude ova zgrada opomena da u budućnosti ne dopustimo nikome više da se na takav način odnosi ni prema kome i ni prema čemu!
A naš Dom kulture, naše “staro Kino” – izroniće za one što ga vole!