Migrantska kriza pokazala je – još jednom – da su institucije države BiH urušene do te mjere da ljudima na svojoj teritoriji, bilo da se radi o državljanima BiH ili strancima, nisu u stanju pružiti ni osnovnu sigurnost. Jedino pitanje je da li to ne žele ili ne znaju? Druga opcija je vjerovatnija, ali ni prvu ne treba olako isključiti.
Odsustvo bilo kakve odgovornosti kod onih koji obnašaju funkcije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, kao i kod onih koji su – isključivo zbog političke podobnosti – imenovani na pozicije direktora raznih državnih, entitetskih i kantonalnih agencija, preduzeća i ustanova, dovelo je do situacije da nam je javna uprava puna neradnika i nesposobnjakovića.
Paradoksalno zvuči, ali upravo njima, toj sviti preplaćenih funkcionera, odgovara kaotično stanje koje je proizvod njihovog nerada. Umjesto o korupciji, iseljavanju, lošem penzionom, zdravstvenom i obrazovnom sistemu, te drugim problemima koji razaraju mogućnost života u ovoj državi, javnost sada govori isključivo o migrantskoj krizi. Opravdani gnjev građana, pri tome, usmjeren je ka krivim ljudima – migrantskoj populaciji u cijelini, umjesto ka onima čiji je posao da osiguraju sigurnost svima.
Migrantska kriza je kod Krajišnika poljuljala povjerenje u državne institucije do te mjere da su komentari „nema ovdje države“ postali dominantni. Oni koji to pišu su u pravu. Države nema kada treba da zaštiti običnog čovjeka, radnika, penzionera, nema je ni kada treba da pruži međunarodnim konvencijama zagarantovanu zaštitu migrantima i izbjeglicama. Ali, države bi itekako bilo da je ugrožena vladajuća klasa. Državni aparat BiH je u službi isključivo onih koji vladaju, koji imaju političku i finansijsku moć. Onda kada interesi vladajuće klase budu ugroženi, tada će državni aparat proraditi – da zaštiti te interese i tu klasu.
Zbog toga, u ovom trenutku i u ovim uvjetima, rješenje migrantske krize je u tome da se građani BiH, krenuvši od Bihaća i Velike Kladuše, organizuju i ugroze interese vladajućih. Početni uvjet treba da budu ostavke najodgovornijih političkih zvaničnika, počevši od kantonalnog pa sve do državnog nivoa, a to su poimenice: premijer USK Mustafa Ružnić, kantonalni ministar unutrašnjih poslova Nermin Kljajić i predsjedavajući Skupštine USK Agan Bunić; premijer Federacije BiH Fadil Novalić, federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, predsjedavajući oba doma Federalnog parlamenta, Elvir Karajbić i Tomislav Martinović; predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, državni ministar sigurnosti Dragan Mektić, te predsjedavajući Parlamentarne skupštine i Doma naroda BiH, Borjana Krišto i Bakir Izetbegović. To što su neke od izvršnih vlasti u tehničkom mandatu, a druge tek formirane, nas ne treba da zanima. Njihovo je da riješe problem ili odstupe sa funkcija u najkraćem roku!
Drugo mjesto gdje treba pozvati na odgovornost je IOM. Novac koji Europska unija – čija politika migracija je dovela do otvaranja Balkanske rute u prvom redu – izdvaja za pomoć migrantima u BiH gotovo u potpunosti se troši preko međunarodnih i međuvladinih organizacija, od kojih su IOM i UNHCR najznačajnije. Upravljanje kampovima u Unsko-sanskom kantonu još uvijek je pod nadležnošću IOM-a i oni moraju dati odgovore na pitanje zašto je došlo do eskalacije nasilja među migrantima u Biri i Miralu. Isto tako moraju odgovoriti šta će učiniti da se takvi sukobi u budućnosti preveniraju. Ono što svi zaboravljaju jeste da je IOM međuvladina organizacija Ujedinjenih nacija za migracije. Kako je BiH članica UN-a, IOM ima obavezu da svoj rad učini maksimalno transparentnim (i) bh. građanima od kojih i državne vlasti BiH i, u konačnici, međuvladine organizacije crpe legitimitet.