Tematska sjednica o stanju u oblasti migracija (migrantska kriza) koja je sa samo jednom tačkom dnevnog reda održana danas još jednom je, po treći put, pokazala da većina u vijeću nema hrabrosti da vodi odgovornu politiku. Ovog puta to barem nije bilo jednoglasno, uz Laburiste su ostali DNZ, SDP i NES.
U samim diskusijama osjetila se nespremnost vijećnika da preuzmu dio odgovornosti za stanje i pokušaju zajedno sa ostalim nivoima vlasti pronaći rješenja koja će ublažiti situaciju na terenu. Vladajuća Laburistička stranka je nastavila da insistira na tome da “nećemo migrante i nećemo kampove” iako i četvrtu godinu u nizu imamo i migrante i kampove u Velikoj Kladuši.
Iako je Kolegij u zajedničke zaključke svrstao i nekoliko prijedloga Naše stranke, naši vijećnici su bili protiv paketa od 12 zaključaka zato što su izbačeni svi oni koji obavezuju na aktivnost Općinskog načelnika i Općinsko vijeće, a uvršteni zaključci koji nisu provodivi ili su anticivilizacijski.
Ovo su dijelovi diskusija naših vijećnika koji sadrže stav kluba Naše stranke.
Amir Purić:
Definicija ludosti je uvijek raditi jedno te isto, a istovremeno očekivati različite rezultate. To je rekao Albert Ajnštajn.
Općinsko vijeće je na prvoj tematskoj sjednici posvećenoj „migrantskoj krizi“ u junu 2018. godine donijelo zaključke među kojima i onaj famozni da je „protiv smještaja migranata na lokaciji Općine Velika Kladuša“. U tom trenutku je na području Velike Kladuše bilo više od 1500 migranata, od čega najveći broj u šatorskom naselju Trnovi koje je formirano od strane Općine Velika Kladuša.
Na drugoj tematskoj sjednici, posvećenoj istom problemu, u septembru 2020. vijeće je ostalo kod zaključaka iz 2018. i dodalo nekoliko novih. Među njima i da se traži zatvaranje kampa Miral u roku od 10 dana. Kamp Miral nije zatvoren do danas.
Na ovoj, trećoj tematskoj sjednici vijeće bi vrlo lako moglo po treći put da uradi isto i da opet očekuje različite rezultate. Kao mantra se ponavljaju zaključci od ranije, iako su neprovedivi, a čak i kad bi se nekim čudom sproveli, nije jasno kakvu bi korist donijeli građanima Velike Kladuše (da uopće ne spominjemo migrante, izbjeglice, ljude u pokretu).
Koja logika stoji iza mišljenja da zatvaranje kampova znači zatvaranje rute? Nije početkom 2018. bilo kampova u BiH, ali je krenula ruta. Nije bilo Mirala u ljeto 2018. ali je preko 2000 ljudi bilo u Velikoj Kladuši, u Trnovima, na ledinama, po privatnim i praznim kućama, hangarima… Zašto je neko uvjeren da se zatvaranjem kampa neće ponoviti situacija iz ljeta 2018-e?
Da se razumijemo, kamp Miral je na katastrofalnoj lokaciji, na frekventnoj magistralnoj cesti, usred poslovne zone, i potrebno je razmišljati o alternativnoj lokaciji. Ali, spomenuti danas alternativnu lokaciju je, kažu, političko samoubistvo, građani su striktno protiv toga i sl. Tu se uglavnom slažu svi klubovi stranaka u vijeću. A sve zbog mantre da zatvaranje kampa znači automatski kraj muka sa „migrantskom krizom“.
Ja tako ne mislim. Pod cijenu političkog samoubistva, smatram da treba govoriti istinu. Ako ćemo se lagati i govoriti ono što se glasačima sviđa onda možemo usvojiti i zaključke da ne prihvatamo koronavirus na području naše općine, da tražimo da minimalna radnička plata bude 3000 KM… Ali, činjenice su drugo.
Ruta kroz Veliku Kladušu prolazi već četvrtu godinu, sigurno će i petu, vjerovatno i šestu, nije isključeno i da potraje čitavu deceniju. Ključno pitanje nije hoće li ili neće biti kampova u Kladuši. Bez obzira na kampove, rute će biti. Važnije je pitanje hoće li država, uključujući sve nivoe vlasti, upravljati tim procesom? A upravljanje procesom znači i organiziran smještaj, dovoljni kapaciteti, humani uvjeti, geografska disperzija kampova, materijalna i kadrovska pomoć lokalnim zajednicama koje su na ruti.
Zlatko Pajazetović:
S obzirom da zaključci vijeća od 19.06.2018. godine nisu ni na koji način pomogli lokalnom stanovništvu po ovom pitanju, broj migranata se povećava i smanjuje u zavisnosti od pojava novih ruta i slično, nikako zbog toga da li postoji kamp ili ne, a pogotovo ne zbog toga što je OV donijelo zaključak da ne želi migrante na području Općine Velika Kladuša, dolazimo do toga da su ovakvi zaključci u stvari bili beskorisni i nepotrebni. Beskorisni jer smo i pored njih imali i kamp i migrante na području općine Velika Kladuša, s druge strane nepotrebni, jer smo s tim dovedeni u situaciju da ne možemo ostvariti suradnju, ni sa međunarodnim, a ni sa državnim organizacijama. Ne može se očekivati da neko da podršku, da li u smislu finansiranja, sigurnosti i slično, a da se unaprijed ne dogovori suradnja i nađe zajednička riječ oko određenog projekta. Hoću reći, OV je zauzelo stav šta neće, kako bi skinulo odgovornost sa sebe. S druge strane načelnik nije uopšte smatrao da je to njegov problem, sve od momenta još u 2018. godini kada su migranti preseljeni iz gradskog parka u kamp Trnovi, odnosno od kada je i formiran prvi kamp na području općine Velika Kladuša.
Čitavo ovo vrijeme od početka dolaska prvih migranata u Veliku Kladušu građani se susreću sa istim problemima, a to su, provale, krađe, nesigurnost, strah od nepoznatog i slično. Postavlja se pitanje šta je učinjeno od strane OV? Naravno da su državne službe odgovorne za ovaj proces, ali ja pitam šta su OV i Općinski načelnik mogli uraditi da bi se našim građanima pomoglo i da bi se isti osjećali sigurnije. Mislim da se moglo puno više postići samo da se išlo sa drugačijim stavom od onog „nećemo migrante, nećemo kamp“ a imamo oboje već evo 4. godinu. Mislim da danas moramo biti odgovorni i misliti prvenstveno na ljude, na naše sugrađane, a i migrante, i na to kako da se nosimo sa ovom situacijom na najbolji način. Činjenica je, sviđalo se to nama ili ne, da su migranti tu već skoro 4 godine i da će biti tu dok god se migracije budu odvijale preko BiH i da moramo naći način kako da olakšamo našim građanima, a i samim migrantima. Ako vodimo pogrešnu retoriku, ako postavljamo kampove na pogrešna mjesta i držimo se pogrešnih stavova, onda ćemo i imati takvu situaciju – pogrešnu. I to nije odgovorno vođenje politike nego je bježanje od problema i guranje stvari pod tepih. A ako iskreno želimo da riješimo neki problem na najbolji mogući način i riješit ćemo ga. I moći ćemo onda tražiti, zahtijevati i sl. jer smo mi svoj dio posla odradili. Ovako to izgleda neozbiljno i nažalost nadležnim institucijama sa viših nivoa dođe kao izgovor za njihov nerad.